MIKRONUTRICIJA

U istoriji, najčešći razlog manjka nutrijenata bio je uslovljen ishranom. Nemaština i jednolična ishrana bile su glavni uzroci koji su dovodili do bolesti, izazvanim ozbiljnim nedostacima nutrijenata. Cink je otkriven zahvaljujući siromašnom iranskom mladiću, koji se hranio gotovo isključivo žitaricama, i čija porodica nije imala dovoljno novca za raznovrsnije namirnice. Takav način ishrane uzrokuje ekstreman manjak cinka [4]. Francuski lekari u XIX veku primetili su povezanost loše ishrane i slepila kod dece, što je kasnije dovelo do otkrića vitamina A [5]. Velika glad u Irskoj u XIX veku zbog bolesti krompira, ubrzala je otkriće vitamina C, jer je tada porastao broj oboljelih od skorbuta. Krompir je do tada bio izvor vitamina C u ishrani siromašnih ljudi [6]. Iza otkrića znatnog broja esencijalnih nutrijenata skriva se puno ljudske patnje, i naučnika koji su hteli naći i sprečiti uzrok te patnje.

Glad i siromaštvo nisu uvek bile uzrok bolesti koje nastaju zbog nedostatka u ishrani. Nekih mikronutrijenata ima malo u zemljištu pojedinih područja. Zemljište u Alpima sadrži vrlo malo joda, i manjak joda, čak i u bogatijoj ishrani, postao je školski primer manjka izazvanog nedostatkom nutrijenata u zemljištu [7]. Manjak selena u zemljištu kineske provincije Heilongjiang, stvara sklonost teškoj Keshanskoj bolesti i kod normalne ishrane [8]. Izloženost sunčevoj svetlosti zavisi od geografske širine, odnosno o tome koliko severno živimo. Što smo severnije, zimi je veći rizik od nedostatka vitamina D [9]. Nedostatak magnezijuma u zemljištu može ostaviti posledice ne samo po biljke, već i one koji se njima hrane – životinje i ljude. Taj problem već je dugo u središtu zanimanja raznih struka, od agronoma do lekara [10, 11]. Sve ono sa čim smo se sretali prošlih vekova i danas nam ostaje kao problem koji rešavamo i na kolektivnom nivou javnog zdravstva. Na primer, zemljište Novog Zelanda siromašno je selenom. Stručnjaci su predložili da se žitarice uvoze iz područja u Australiji, koja su bogatija selenom u zemljištu, te da se obogati ishrana životinja u uzgajanju. To je rezultiralo povećanjem nivoa selena u populaciji [12].

Ekstremni nedostaci nutrijenata koje poznajemo iz istorije relativno su retki u razvijenim zemljama, ali još uvek česti u siromašnima. Tu možemo biti zahvalni na relativnom izobilju u kojem danas živimo. Problemi ipak postoje. Izbegavanje pojedinih grupa namirnica može dovesti do rizika od nedostatka nutrijenata. Primer je osoba stara 72 godine, koja zbog dugogodišnjeg iritabilnog kolona izbegava zeleno lisnato povrće i mahunarke, poput graška i leblebija. Zbog neuroloških tegoba specijalista ju je uputila na kontrolu folne kiseline u krvi, koja je bila ekstremno niska. Zeleno lisnato povrće i mahunarke dobar su izvor folne kiseline, i ovakav manjak i tegobe mogli su se na vreme sprečiti suplementacijom. Monotona ishrana bogata industrijski obrađenim namirnicama može izazvati manjak brojnih nutrijenata [13]. Intervencija kod načina ishrane životinja može poboljšati unos nutrijenata. Francuski koncept obogaćivanja ishrane životinja omega-3 kiselinama nazvan Bleu-Blanc-Coeur, povećava nivo omega-3 kiselina kod ljudi ne samo konzumacijom mesa, već i drugim proizvodima, poput mlečnih proizvoda i jaja [14].

Pojedine namirnice siromašne su specifičnim nutrijentima, i u slučaju jednolične ishrane mogu izazvati njihov manjak. Kozje mleko siromašnije je folnom kiselinom od drugih vrsta mleka. Malo dete koje konzumira samo kozje mleko može razviti teški oblik anemije, kao posledicu manjka folne kiseline [15]. Rimski istoričar Apijan iz Aleksandrije, prvi je opisao danas neobičan manjak nutrijenata. Rimski vojnici opsedali su grad Intercatiju, i za to vreme hranili su se isključivo zečevima. Svi su redom patili od proliva, a neki su i umrli [16]. Kasnije će istu bolest opisati i drugi slavni autori, poput Charlesa Darwina. Meso nekih životinja siromašno je mašću, i osobe koje jedu takvo meso mogu patiti od teškog manjka masnoće u hrani, i viška proteina u odnosu na masnoće. Pojavljuju se osećaj velike gladi, umor, dijareja, i ako stanje potraje, ljudi mogu umreti zbog neravnoteže ta dva makronutrijenta. Ljudi umiru zbog viška amonijaka i uree, te povećanja insulina. Englezi tu bolest zovu „rabbit starvation“, a Francuzi „mal de caribou“, prema vrstama životinja čije meso može izazivati ovu bolest. U normalnim okolnostima ovakav problem danas je teško susresti, osim u ekstremnim poremećajima ishrane poput ortoreksije [17].

U biljnoj hrani nalazimo antinutrijente, koji čine druge nutrijente manje dostupnima. Godine 1860. dvojica australijskih istraživača, Robert O’Hara Burke i William John Wills, poveli su veliku ekspediciju iz grada Melbournea u unutrašnjost Australije. Ostali su bez hrane, pa su lovili divlje životinje i, poučeni primerom Aboridžina, konzumirali vodenu paprat Marsilea drummondii, zvanu nardoo ili ngardu. Paprati sadrže enzim tiaminazu koja razgrađuje tiamin, vitamin B1. Taj se enzim mora inaktivirati i Aboridžini su pretvarali tu biljku u pastu zagrejavanjem. Na žalost, Robert i William nisu sledili tradicionalne preporuke, i članovi ekspedicije umrli su od bolesti beriberi, manjka vitamina B1.

Neki antinutrijenti nisu toliko drastični. Žitarice, pseudožitarice i semenke sadrže puno fitične kiseline. Fitična kiselina može smanjiti apsorpciju nekih minerala, poput gvožđa i cinka. Oksalati mogu smanjiti apsorpciju magnezijuma i kalcijuma, celuloza apsorpciju magnezijuma, tanini gvožđa, a neki glukozinolati iz povrća porodice kupusnjača (Brassicaceae), mogu potencijalno smanjiti apsorpciju joda. To je dovelo do ortoreksije i Facebook grupa posvećenih „borbi“ protiv tih antinutrijenata, kojima se pripisuje da uzrokuju brojne bolesti. Istina je puno optimističnija. Natapanje, narastanje testa i klijanje smanjuju fitičnu kiselinu. Kuvanje i kraće vreme (termičke obrade) smanjuju oksalate u hrani. U stvarnom životu, teški nedostatak joda izazvan povrćem iz roda kupusnjača opisan je samo u ortoreksiji, na primer kod ljudi koji su jeli više od kilograma takvog sirovog povrća dnevno. Normalna konzumacija te grupe povrća, da je i svakodnevna, ne predstavlja rizik po štitnu žlezdu, već korisna za naše zdravlje [18]. Siromaštvo, glad i konzumiranje samo jednog tipa namirnica može izazvati manjak nutrijenata, kao što je bio slučaj s hroničnim manjkom cinka, zbog ishrane isključivo integralnim žitaricama [4]. U normalnoj, raznolikoj ishrani današnjice, strah od antinutrijenata ne bi trebao biti povod velikom strahu, a pogotovo ne grupama na društvenim mrežama [19] .

Genetski faktori mogu pojačati rizik od nedostatka nekih nutrijenata. Verovatno je najbolji primer folna kiselina. Postoje genetske razlike u populaciji u jednom od enzima uključenom u funkciju folne kiseline, MTHFR (metilen-tetrahidrofolat reduktaza). Jedan od oblika nazvan prema genetskom kodu C677T može povećati rizik od manjka folne kiseline, i rizik nastanka bolesti poput kardiovaskularnih [20]. Bolesti mogu smanjiti apsorpciju ili povećati potrošnju nutrijenata. Upalne bolesti creva, poput Crohnove bolesti, smanjuju apsorpciju velikog broja nutrijenata i gotovo polovina pacijenata ima rizik od njihovog nedostatka [21]. Stanja poput stresa, na primer, mogu povećati gubitak magnezijuma [22].

Lekovi mogu uticati na manjak nutrijenata. Dugotrajna terapija metforminom može povećati rizik od manjka vitamina B12, ometajući njegovu apsorpciju, dok suplementacija smanjuje taj rizik [23]. Neki lekovi mogu povećati izlučivanje (gubitak) nutrijenata, pa tako neki lekovi protiv povišenog krvnog pritiska mogu povećati gubitak cinka [24].

Dob, odnosno starost čoveka, itekako utiče na potrebu za nutrijentima. Deci od devete od osamnaeste godine treba 30 % više kalcijuma nego odraslim osobama [25]. To je doba rasta i intenzivnog metabolizma koštanog sistema, i ta je povećana potreba potpuno očekivana. Prosečna potreba žene za gvožđem u plodnom delu života, kad ima menstruaciju, iznosi 18 mg dnevno, a prestankom menstrualnog ciklusa ta potreba pada na 8 mg dnevno [26]. Fiziološka stanja poput trudnoće i dojenja povećavaju potrebu za nekim nutrijentima. Dojiljama je potrebno gotovo dvostruko više joda od odraslog muškarca, jer aktivno putem mleka izlučuju jod [26].